Readnara

Čudni podvižnik

Grigorije Božović

  • Pripovetke
  • Jezik knjige: srpski
  • 7 strana

Pripovetka Grigorija Božovića smeštena je na Kosovo. Pripovedač putuje kroz kosovske predele, ispunjen ljubavlju i protivrečnim osećanjima prema zavičaju, a u središtu priče je neobičan podvižnik. Živopisni opisi i duboko proživljeno pripovedanje čine je vrednom pažnje.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

Čudni podvižnik

Pisac: Grigorije Božović

Kad iz guste, tek podmlađene sitnogorice izbih na jednu nešto uzvišeniju rudinu gotovo ispod same planine, ja zaustavih konja i okrenuh ga da bih unazad još jednom pogledao niz Kosovo. Mrzim ga, izjedna ga kao rajetin nena– vidim, jer me je rodilo robom, a opet mi ga nikad dosta nije. Često sam se zaricao da neću da ga gledam koliko ni dobar Jevrejin onu žalosnu svoju dolinu plača. U Kačaniku, kad god polazim za Kosovo, u vozu uvek zagnjurim lice u uzglavnike. Da ga ne gledam. Ali opet kao u prikojasi: železna kola jure preko opevane ravnice, a ja i ne podižući oči osećam gde sam — na Paun-Polju, pokraj Bresja ili ispod Vragolije...

Kosovo mi se i ovom prilikom podrugnu boljci i mojoj tvrdokornosti.

Ispravih se u sedlu i pogledah put Sazlije i Babljaka. Vaistinu divan kut i najlepši na Kosovu. S jedne strane ga gotovo granovesno ograđuje

Ljubotrn, a od Lepenca pa tamo do iza Nerodimlja kao da su se Šarini bregovi suljnuli, i kao odjednom na domaku polja zaustavili ili da mu se dive, ili da ga ne grube. Odatle veoma blago pobrđe neosetno prelazi u ravnicu, u poznato Ravno Kosovo, koje se ispred oka, kad ga duže gledaš, stane od te ravnosti tajanstveno okretati kao da je tepsija a ne polje. A pobrđe i njegove latice pritisla hrastova sitnogorica koja nigde tako ne buja kao ovde, samo kad je sekira ostavi na miru. Gotovo sve tako do železničke pruge i do starih sela pokraj nje. Gde-gde kitice odnegovanih zabrana, pa rudine i pro– planci, sa kojih se bele kuće posleratnih naseljenika, čovek bi rekao samo onih koji su iz čežnje a ne po nevolji tu pobili kolac. Kao da su znali da je čitav taj kut bio carostavna prestonica, oborište Svrčina i Nerodimlja, pa počeli da se nastanjuju, da bi odželeli već jednom onu tešku želju za tim kletim

Kosovom...

Gledam niz polje, posmatram svu ovu njegovu lepotu. Ali vekovi progovaraju i oči mi se mreže. Kao u bunilu. Slika prve zobnice, početak prokletstva. Visan sebar, krakat i plećat, sa dugom srebrnom kosom niz leđa, klanja se još strašljivo nasmejanu Muratu, držeći u ruci punu torbu kosovskoga ječma šestoredna za njegova hata, a drugom

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti