Početak dela
Kroz svjetlost
Petar Kočić
Kroz svjetlost
Kad se sve zazeleni, i kad oštra, vrela svjetlost oblije zemlju, pa zemlja zamiriše onim osvježavnim, prijesnim mirisom na zeleno, njega obuzme toplo, nijemo drhtanje.
Probude se uspomene i mila sjećanja na minule dane. Kako je sve to preliveno nečim tajanstvenim! Kako to sve bono dira i prija uzdrhtaloj, razdraganoj duši kao meka mjesečeva svjetlost kad se u mirišljavoj, ljetnoj noći razlije po obamrlim brdima i ćutljivim dolinama, kroz koje jednoliko šušti voda, a otud iz mrke, jelove šume dopire potmulo šaporenje i nekakvi nerazgovijetni, duboki uzdasi! Sva su se sjećanja stišala na dnu duše, pa odatle, u tople vedre dane, snažno zamirišu kao uvela kita miloduva, predišući slatkom tugom za burno prohujalim dobom delijanja i ašikovanja.
Sve prođe i minu. Samo ga još zapahnjuje mirisni, slatki dah sjećanja i uspomena na prošle dane. I kad sunce zalazi, i kad se iznad modrih planinskih ovršaka polagano uzdižući rađa, uvijek ga to na nešto podsjeti, i njega oblada tuga i nasrtljiva, plamena čežnja za nečim nejasnim i rastegljivim kao dah. I duša se skupi da potajno, nečujno zagrca i propišti za danima punim svjetlosti, mirisa i zelenila, za danima koji se neće nikada, nikada vratiti.
Svakog – svakog proljeća, kad se puna, jedra svjetlost razlije po mirišljavom, planinskom zelenilu, njega obuzme vrelo, grčevito drhtanje, uznemirenom dušom mu zastruji pregolema tuga, i on se sjeti onog prvog dana.
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
