Početak dela
Istiniti zulum Simeuna
Đaka
– Zar ti to moreš, Mićane, brez svijeće? Ne vidiš, bolan!
– Svejedno, brate! Donio ti miljun svijeća, a ne donio nijedne
– ne znam ti ja ovije’ lumera. Gurnem ovo u pintu, pa ako stoji, dobro i jest; a ako se vrti, nek se vrti. Šta ću mu ja? Ništa mu ja ne znam, da prostite, kô neka stvar kantaru.
– Da nijesi ti, Simeune, počem vješt ovim švapskim lumerami?
– Bježi, čoče, kakve lumere, kakva li… Nalide, Mićane, jednu čašu, pa dodaj ’vamo. Ja ću nju gradijerati. Dok okusim znam koliko je gradi.
Mićan mu dodade punu čašu.
– Znaš što je, Mićane, ako još samo kap… Znaš što je kap?
Kažem ti, ako još samo jedna kap kane – slobodno moreš cijelu pintu proliti: ne valja! Uprav ti je sad pod mjeru: deset gradi.
Simeun se nešto prisjeti, pa nagnu još jedanput.
– Nije! Nijesam dobro pogodio. Čekaj, čekaj! – zabrza, izvrnu do dna, pa se strese. Deset i pô! Uprav pod mjeru. Toliko ti je.
Ako mi počem ne vjeruješ, eno ti Banje Luke i carske mjere…
Svačem ja znam verak. Nit mi trebaju kakve sprave, ni kaurske lumere. Šta će mi taj gad? I dosad je svijet brez tog bio, pa je nekako živio… Ja ti kažem, Mićane, eno ti carske mjere, pa vali li, štono kažu, jedan dram od deset i po gradi, gorio ti ja kô ova što će sad planuti! – veli Simeun, pa sasu dvije, tri zaostale kapljice na vatru, a plavičast plamen liznu uz jedan ugarak.
– E, kad je tako, Simeune, onda bože pomozi, – osmjehnu se
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
