Početak dela
Hrvatski ideali (1897)
Pisac: Stjepan Radić
Članak Stjepana Radića objavljen u prvom broju mesečnika Hrvatska Misao,
10. januara 1897. u Pragu.
U nas misle, da idela može imati samo mladić, komu je srce puno vrućih čuvstava a glava nejasnih pojmova. No to nisu ideali, to su mašte, sanjarije, to su zračne kule. Pravi ideali izviru samo iz ustaljenoga čuvstva, iz svestrano razvite misli. Tko si stvori take ideale, ne će sustati, dok ne nađe i puta, da ih oživotvori, tomu energija neće omalaksati, bio taj put i dug i trnovit.
Ideale ne stvara ni ugrija mašta, ni oduševljeno srce, nego zrela misao, jaki značaj. Ideali se ne rađaju, gde se kucaju čaše šampanjca; tu se bude stišane strasti. Oni redovno ne niću na glatkim i sjajnim parketima, ni na šarenim, stoljetnim mozaicima; tu se obično roje društvene laži, tu se gnijezde stališke pred sude. Visoki i svijetli ideali dižu se ponajčešće iz niskih potleušica sirotinje, iz tamnica nevinih osuđenika. Naći ćemo ih često i na poprištu ozbiljne naukke, — svagdje drugde su vrlo rijetki.
Da ponovimo: Po našem duboku uverenju ideali nisu plod ugrijale mašte, ni oduševljena srca, nego zrele misli jaka značaja.
Općenito stajalište svoje spram idela osvijetlit ćemo još i ovako:
Čovječanstvo napreduje, ako i polagano, ali ipak neprestance. Ne imaju pravo, koji samo hvale „stara dobra vremena“ a ne miču se, da što dobra urade u „naše razvraćeno doba“. Još manje imaju pravo, koji sadašnje prilike hoće da zamjene prilikama prošlosti.
Hrvatska poslovica glasi: „Bilo, pa prošlo“, a sličnih poslovica imadu svi narodi. I u istinu, što je bilo, nikad se više ne vraća i ne može se vratiti, i u tom je sav smisao riječi napredak. Civilizacija može stati, može i natrag poći, ali se nikad ne može vratiti u istu kolotečinu u kojoj je bila. U povjesti ima sličnih doba, ali nema jednakih, imamo historijsku analogiju, ali nemamo historijskog identiteta.
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
