Hodža Salih je pripovetka Svetozara Ćorovića o starom muslimanskom svešteniku koji se budi rano i brine svoju bogatu baštu, zaliva povrće i okopava ga. Priča nežno oslikava svakodnevni život, prirodu i lik čoveka vezanog za svoj mali svet, pa je prijatna za slušanje.
Kad bi se kroz gusto murvovo lišće prokrao prvi zrak sunčani i zaigrao u plitkome potoku, zaticao je hodžu Saliha budna i vedra, kako šeta po svojoj bašči, zastajkuje pod svakim drvetom i zaviruje plodove.
Bašča mu se pružala u dužinu do preko petnaest metara, gusto zasađena svakovrsnim, velikim i malim voćkama, te im se grane pomiješale i načinile jedan veliki lisnati svod, pod kojim je hodža uz najviše vrućine mogao hladovati. Na jednoj strani zelenile mu se širokoliste smokve, čija su golubasta stabla obijeljena klakom, da se mravi ne penju uza njih, a pored njih se crvenili teški, glavati šipci, izmiješani sa modrikastim šljivama, žućkastim praskama i zelenim kruškama.
Ispod voćaka zelenila se i talasala visoka trava i zasađeno povrće: spanać, kupus, zelje, a u kraju se crvenile sočne kavade i modrili mesnati patlidžani. Šarenila se bašča kao bakalski dućan! Pri dnu bašče provlačio se kao zmija potok i jedva se vidio od silne trave i cvijeća, koje ga opkolilo sa obje strane. Hodža Salih koristio se time, te iskopao beskrajno dugačak đeriz i učinio, da mu voda svraća i kroz bašču i da mu zalijeva povrće. Da ne bi plaćao radnika, hodža je sam zalijevao. Onako sijed, sa dugom, bijelom bradom, obučen samo u lakim, bijelim gaćama i tankoj košulji, sa malom bijelom kapom na obrijanoj glavi, bosonog je gazio po đerizu i ovećom drvenom lopatom razbacivao vodu po bašči na sve strane. Kašnje je uzimao svoju malu, iskrivljenu
Readnara
