Početak dela
Hadži-Pipun
Pisac: Svetozar Ćorović
Hadži-Pipun
— Uranio hadžija! Kako si? Jesi li slatko spav’o? — vikale su sa svih strana i male i velike dućandžije, kad bi još izdaljega opazili
Hadži-Pipuna, kako se lagano, klimajući se i zastajkujući na svakome koraku, uputio kući. Turban oko glave obično mu se odmotao, pa mu se jedan kraj preko ramena spustio niz pleća, po zelenoj, iskušljanoj i vinom obojadisanoj džubi i kuckao ga po boku, upravo po onome mjestu, gdje proviruje jedna golema zakrpa, pepeljasta a ne zelena, pošto hadžija nije imao pri ruci istoga platna, nego upotrebio drugo, koje mu se slučajno zadesilo u džepu. Ni anterija mu nije bila u redu, nego se raskopčala, te se lijepo vidila prljava košulja ispod nje i mrke, mršave i kosmate prsi. Iza raspasanoga, na kajiše pocijepanoga, pasa, ispadali mu pečeni kesteni i suve šljive, kojima je mezetisao uz piće, a duga, od čohe sašivena duhankesa što mu je vazda visila o bedri, spustila se na niže i gotovo pala po zemlji. Dugački tur od širokih, blatom uprljanih čakšira, što mu spale gotovo do pupka, malo da ne mete po cesti, a labavi tozluci, rđavo zakopčani, lapću mu oko noga.
Postule je rijetko nosio, naročito kad je kišovito vrijeme. Tada je volio objesiti ih o bedri, upravo pored duhan-kese, da mu vise kao fišeklije, a on je gazio bos, starajući se neprestano da izbjegne velike lokve i opet kao uz prkos nailazeći na njih, te je morao, htio ne htio, da ih pregazi. Lice mu je bilo žuto, podbulo; velike, kao u čudu izbuljene oči vazda pomućene, a gusta, crna brada neočešljana, prepuna duhana i sitnih mrvica od hljeba ili kestenjskih ljupina. Hadžija je išao, ne odgovarajući ni na čija pitanja i ne osvrćući se ni na koju
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
