Readnara

Guske

Simo Matavulj

  • Pripovetke
  • Jezik knjige: srpski
  • 8 strana

"Guske" je pripovetka Sime Matavulja, srpskog realističkog pisca. Radnja je smeštena u dalmatinsku varoš, u bolničko dvorište u koje doluta jato gusaka, a likovi su bolnički ekonom Stevo i bolničar Niko. Kroz živopisne likove i humor prikazuje mali svet bolnice. Vredi poslušati zbog pitkog pripovedanja i blage ironije.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Početak dela

Simo Matavulj

Guske

- Eto Jovanovijeh gusaka u avliji! - povika jedan djetić u trijemu varoške bolnice u H.

Na taj aber desetak što muškijeh što ženskijeh glava pomoli se na prozorima prizemnog sprata. Bješe to služinčad.

- Gospodin Stevo! gospodin Stevo! - stadoše vikati.

Bolnički ekonom Stevo Ražnjatović i uza nj glavni bolničar Niko

Pišteta ukazaše se na jednom gornjem prozoru.

- Čujemo, čujemo i vidimo sve! - odgovori debelim glasom ekonom.

- Platiće onaj čije su, ne boj se! - doda piskavijem glasom Niko.

Ne mogu mimoići tu dvojicu a da vam ne kažem kakva su obličja.

U Nika dvije noge dvije šipke, dvije ruke dvije šipke, trup mu kao u drugoga čovjeka stegno, vrat mu kao konac, a glava kao krtola; oči mu upale, nos i brada šiljasti. Pa i zovu ga Šiljak.

Ekonoma u oči zovu Šišo (stoga što je šiškast), a za leđima Gude, jer ne samo debljinom, nego i turinom nalikuje krmku. Ne dosiže glavom do ramena Šiljku, ali bi mogao plećima zakloniti dva Šiljka. Trbušine kao u fratra, vrata zadrigla, glave kao najveća tikva misirača.

- E, gledaj ti bezobrazluka! - gunđaše Gude.

A zbilja bi gušči bezobrazluk - ako ćemo pravo. Došetalo ih čitavo jato, pa uđoše rahat u "finu" avliju, na onaj "fini" morski pijesak, kojim je zasuta. Iza avlijskijeh vrata bješe jedna oniska kamenica puna vode. Na što ta kamenica i voda u njoj - bog bi znao! A guske kao guske, namirisale vodu, pa došetale širokom džadom što dovodi od varoši k

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti