Početak dela
Simo Matavulj
Car Duklijan
O caru Duklijanu znao sam koliko svak kome su poznati naši narodni umotvori i ko je zavirio u istoriju, a to je da je Duklijan izopačeno ime rimskog imperatora Dijokletijana, (Diocletianus) i da je njegova ličnost, nalik tome, izopačena u hrišćanskim legendama. Osim toga, više puta sam obišao Dijokletijanov dvor, njegovu bogomolju, njegovu grobnicu i njegov zavičaj Solin, tačnije da kažem, sve ono što je od svega toga ostalo, - razgledao sam sve to ovlaš, površno, kao što čini svaki putnik kad ga put nanese u Spljet. Dakle, moje znanje o
Dijokletijanu, o njegovu vremenu i o svemu što je u vezi s njim bilo je
"prosječno" i pravo da kažem nijesam ni osjećao potrebu da znanje o tome umnožim. Ali prije nekoliko godina namjera me namjeri na njekog nastranog popa, koji mi, u Spletu i u Solinu, tri puna dana punjaše glavu Dijokletijanom i svijem onijem što je u vezi s njim, te mi sjenka starog, ozloglašenog imperatora ne izbivaše iz mozga ni na javi ni u snu, nego postade pravo obajanije, od koga se jedva oslobodih! I to hoću da ispričam.
S jeseni uputih se iz Crne Gore u zavičaj. Od Kotora do Dubrovnika plovljasmo po mirnom moru, ali odatle poče duhati vjetar, te more pobjesni da se većina putnika razbolje. I mene ne mimoiđe morska muka, te jedva čekah da se iskrcam u Spljetu, gdje stigosmo noću. Odatle do Šibenika preostajaše mi pet-šest časova vožnje po moru, te odlučih da noćim tu, da tu i predanim, pa s večera da nastavim put željeznicom.
Sjutradan osvanu nebo vedro, ali vazduh i more bjehu još nemirni.
Izlazeći iz gostioničke sobe, vidjeh susjedna vrata otškrinuta i čuh talijanski razgovor. Stvar suviše obična u našem primorju a da bi mogla privući pažnju; ali me zadrža neobična suprotnost jezika i izgovora riječi pa i prijedmet razgovora. Bjehu dva muška glasa, jedan
Talijana iz Italije, koji govoraše književnim jezikom, a drugi kakva našeg prosta čovjeka, koji uplićaše u talijansko-spljetski dijalekat
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
