Readnara

Uvela ruža

Borisav Stanković

  • Lektira · srednja škola
  • Pripovetke
  • Jezik knjige: srpski
  • 31 strana

Uvela ruža je zbirka pripovedaka Borisava Stankovića. Smeštena u stari gradski i patrijarhalni svet južne Srbije, bavi se sećanjem, ljubavlju, čežnjom i prolaznošću. Uvodna priča „Iz starog jevanđelja“ lirski dočarava detinjstvo i stare porodične kuće, a pripovetke osvajaju emotivnošću i bogatstvom jezika.

Poslušajte početak

Slušaj prvih 5 strana bez registracije Slušaj celu knjigu besplatno

Već imate nalog? Prijavite se i slušajte

Besplatno, uz besplatnu registraciju. Knjigu čita glas generisan veštačkom inteligencijom; tekst prati čitanje.

Ugradi na svoj sajt

Za nastavnike i škole: nalepite kod na sajt ili blog.

Ilustracija korice je generisana veštačkom inteligencijom.

Izvor teksta: sr.wikisource.org · Delo je u javnom domenu.

Uvela ruža: pripovetka — kratak sadržaj, likovi i tema

Književni rod i vrsta
epika, pripovetka
Mesto i vreme radnje
Stara varoš sa turskim konacima i džamijama (grad nije imenovan): dve komšijske kuće čije bašte razdvaja potok. Radnja traje više godina, od detinjstva pripovedača do Staninog teškog braka; pripovetka je napisana 1899.
Tema
Priča o skrivenoj ljubavi između mladića iz propale ugledne porodice i siromašne komšijske devojke, koju rastavljaju staleške predrasude i porodična očekivanja.
Ideja
Delo pokazuje da se iskrena ljubav ne sme žrtvovati zbog staleškog ponosa i ambicija, jer tako propadaju i onaj koji voli i onaj koji je voljen.

Glavni likovi

  • Kosta (Koja) — Pripovedač, mladić iz nekad bogate i ugledne porodice; školuje se, zanose ga ambicije i, iako voli Stanu, ne želi da se veže za siromašnu devojku.
  • Stana — Komšijska devojka, lepa, verna i odana Kosti; zbog njega odbija prosioce, ali je nateraju da se uda za Nikolu, pa živi u bedi i trpi muževljevo nasilje.
  • baba ('adžika) — Kostina baba, koju on zove majkom; ponosna i povučena, želi da unuk obnovi ugled porodice i navodi Mariju da Stanu što pre uda.
  • Marija — Stanina majka, tiha i ponizna nadničarka; umire od tuge i zime pošto ju je zet oterao iz kuće.
  • Nikola — Drski komšijski udvarač, zatim Stanin muž; propada, propija se, postaje krijumčar, tuče Stanu i završava na robiji.

Kratak sadržaj (otkriva kraj)

Pripovedač Kosta (Koja) seća se mladosti i obraća se Stani, devojci koju je voleo. Odrastao je u staroj, nekad bogatoj kući sa babom, koju zove majkom, jer su mu otac i mati umrli. Preko potoka žive komšinice, nadničarka Marija i njena ćerka Stana, i dve kuće postaju gotovo jedna. Baba želi da Kosta školovanjem povrati izgubljeno imanje i ugled porodice. Stana mu odano služi i voli ga, ali Kosta, zanesen ambicijama, smatra da ona nije za njega. Odlazi na školovanje u drugu varoš. Kad dođe kući na raspust, počinje noću potajno da se viđa sa Stanom, koja zbog njega odbija prosioce, ali se danju kaje i zaklinje da s njom više neće imati posla. Baba, koja sve zna, traži od Marije da ćerku što pre uda, pa Stanu nateraju da pristane da se uda za Nikolu, drskog komšijskog udvarača. Kosta oseća olakšanje, a zatim strah i poraz zbog svog kukavičluka. Dve godine ne dolazi kući. Kad se treće godine vrati, saznaje da je Nikola propao, propio se i postao krijumčar, a da je Marija umrla pošto ju je zet zimi oterao iz kuće. Stana, iscrpljena i siromašna, sa bolešljivim detetom, radi na nadnici, a Kosta gleda kako je pijani Nikola tuče. Početkom zime Kosta dolazi zbog babine teške bolesti; baba umire iste noći. Ujutru, dok pada prvi sneg, Stana mu ravnodušno kaže da ne može na sahranu, jer nosi ručak mužu, koji je na robiji, a posle ide na nadnicu.

Pregled je napisan uz pomoć veštačke inteligencije na osnovu celog teksta dela. Za školski rad proverite detalje u samom delu.

Početak dela

Borisav Stanković

Iz starog jevanđelja

I

Opet sam te snevao! Kao žalim što san ode, te i ti s njime! Kako bih voleo da to ne beše samo san, san i ništa više. Ali hvala i snu. Slađe je snevati nego li zbilju gledati i gušiti se od navrelih osećaja, uspomena, i teška, hladna, samotna života... Da, slađi je san, san detinjstva i mladosti; san stare, pocrnele i sve čađu ispunjene kuće sa velikom baštom ograđenom tarabama i punom cveća, starih šimširova, ispucanih stabala od krušaka i kajsija, s gustim, gustim žbunovima i grmljem; san potoka što pored kuće teče sa visokim topolama, mladim vrbama, brestovima i mekom, uvek vlažnom travom.

Pa san toplih noći kad vetar duše i lišće kreće, kad mesec sija, a iz obasjane daljine dopire zvon od kleptuša i tiha, monotona pesma pastira u "duduk"; san tamnih večeri, razvalina od zidova, turskih konaka, džamija, opalih streja sa slepim miševima, vešticama, vampirima i "sajbijama" ... san mladosti i sreće!

Hajde da snevamo:

Bili smo komšije. Tvoja majka samo tebe, moja majka samo mene imađahu. Bašte naše behu razdvojene potokom, preko koga se prelazilo po nameštenim, ovećim, kamenovima. Tvoja mala kućica, skoro zidana, prizemna i mestimice okrečena, skrivaše se u dnu bašte i od nje se viđaše samo krov s novim crepovima. Naša kuća beše stara, široka, suva, glomazna i zaudaraše na čađ. Sa ulice bila je ograđena visokim zidom. Kapija beše velika, stara, s pohrđalim alkama i ispod koje se mogaše čovek provući u svako doba. Ispred kuće beše stari bunar a oko njega naslagane velike ploče od kojih je oticala ustajala, crna barica,

Nastavak slušaj besplatno

Možda će vam se dopasti