Početak dela
Na razkrižju
Zvono tutnji gluho, muklo...
Na široko kao more
Pusto, ravno polje puklo.
A cik prvi planu zore,
Da pokaže bezputicu
Njemu, koji mahnu svietom
Da ga kao munja žicu
Strelohitnim prodje letom!
Njemu jadnom! Njemu, što ga
Rodilo je divlje brdo,
A od samog vječnog Boga
Sudjeno mu tlo bje tvrdo:
Da mu gorku koru dube,
I da sitno zrno traži,
Ma si nakon skrši zube
Samo da si glad utaži!
Zvono tutnji gluho, muklo...
On se smjelo na put sprema,
Da pronikne tvorbu svieta.
A, zȁ Boga, ništa nema
Do li mašte brza leta,
Do li nešta hitra uma,
Do li tvrde drenovače –
Pa bezkrajna put će druma
Jadan! Kako? Kamo? Šta će?
Zaman majka jošte mlada
Plače, viče, jadikuje:
„Kud ćeš, drago diete, sada?
Kad ti zibka, evo, tu je!
Kolibu ti otac sazda.
Motike ti, eno kuke,
Pa prisukni malo ruke,
Pa ćeš na svom biti gazda!
Nit te rodi meka svila,
Nit odhrani visok nauk;
Prva ti je gluma bila
Nejake ti sestre jauk,
Prva glasba, što si slušo,
Bistro, milo, gorsko vrelo,
Prva knjiga: naše selo –
– Pa kud svietom sad ćeš, dušo!“
„Zaman majko! Samo trutom
Košnjica je trajno sielo.
Ja ću, majko, težkim putom
Da razglabam Božje djelo!
Pčela leti svieta širom,
Da nabere sladka meda,
Samo trut se hrani s mirom,
Samo trut se u sviet neda!“
Zaman, zaman!... On već hrli
Preko brdâ i dolinâ,
Sad ga žarko sunce grli,
Sada blieda mjesečina.
Sad ga prate gorske ptice
Što nad njime okrug viju;
Sad ga prate – pa se smiju –
Zlatne zviezde nebesnice.
Sviet je širok, veli puti.
Već daleko on j' od doma.
Već se blago nebo muti,
Već se javlja grožnja groma.
Ruknu vihor kao zviere,
Prah i magle silne noseć;
Zviždi grozno, munju proseć,
Hladnu zemlju da razdere...
Zvono tutnji gluho, muklo...
Nije zvono, nego nebo,
Crnim što je jazom puklo,
A iz jaza biesna munja
Kao gujin jezik sikće
Te po maglah pustih lunja
Dokle gromom se nesori
Gdje u nizu, il' na gori.
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
