Sat je pripovetka Milorada Popovića Šapčanina iz srpske realističke tradicije. Na savskoj obali grupa putnika čeka parobrod za Šabac, a razgovor se razvija o gatanju i vračanju, dok reč preuzima jedan trgovac iz Šapca. Zanimljiva je zbog žive slike običnih ljudi i njihovih uverenja.
Sleglo se dosta sveta na savsku obalu i iščekivaše parobrod, koji polažaše u Šabac. Tek što je svanulo, navukli se laki oblaci i kišica rominja. Povukosmo se pod jedan bagren. Tu se iskupilo još nekoliko njih, muških i ženskih. Jedan se nestaško nagao na stablo, pružio ruku, a nekakva postara žena, al' nije Ciganka, pilji mu u dlan, i ozbiljno kazuje sreću i nesreću njegovu. I mi po koji put pogledasmo u to dvoje, pa i nehotice povedosmo govor o gatanju i vračanju, o vračarama i Cigankama, o svima takvim nadprirodnim stvarima, koje su isto što i vodeni mehuri. Ovo društvance pod bagrenom za nekoliko trenutaka prepolovi se u većinu i manjinu. Većina, što je čudo, protiv, a manjina, što je još veće čudo, za. Jedan prosed, biće trgovac iz Šapca, beše vođ manjine i gromovit govornik. Šešir malo zavalio, pušaše na dulac od ćilibara, na prsima veliki satni lanac, gornji kaput prosto ogrnuo, na košulji metalna pucad, pogdekoje se opučilo, pa se vetrići rahat zavlače u topla mu nedra.
— Šta vi tu meni popujete? oseče se taj govornik manjine, pa klimajući glavom naviše, i čas po izvlačeći i puštajući guste dimove, prekidaše svačiju reč, dok najposle svi ne ućutaše, a on sam ostade pri reči.
Ja i moj prijatelj stajasmo vrlo blizu, ali nekako baš iza njegovih