Pripovijetke (Novak): U glib, Nezasitnost i bijeda, Marcel Remenić

Početak dela

Nezasitnost i bijeda

I.

Iza svečanoga Te dejuma podijelile su se školske svjedodžbe, a između svih lol đaka najviše su se veselili dvojica abiturijenata male, četverorazredne gimnazije u N. Jedan je sin udove pralje, a veselio se jer je još jedini »veoma dobar« red iz njemačkog jezika, koji mu je, redovito otisnut među same »odlične« redove svjedodžbu kvario, natjerao na »odličan«. Drugi je sin vrlo odlična gospodina, koji je dijeljenjem batina za Vojne krajine bio u ovom kraju strah i trepet malenu i veliku. Danas kao umirovljeni major uživa još druge dvije ugledne i unosne časti. Oženio se iz zahvalnosti kćerju svoga obrstara, koji ga je od kumpanijskog pisara digao do oficira - uzeo pristaru, taštu i razmaženu djevojku, koja mu je rodila jednoga sina. Taj sin nosio je danas, najveseliji uz sina udovice pralje, svoju svjedodžbu kući da se užije pohvala i darova kojima će ga obasuti tata i mama. A kako i ne bi! Nadobudni sin iznio na koncu četvrtog razreda svjedodžbu prvoga reda, a onamo mu profesori već četiri godine dodijavaju svaki dan dosadnom rečenicom: »Vi nijeste za školu...«

Udova pralja glačala je bijelo kao snijeg ruho kad je sin tiho i tobože nehajno stupio pred nju; ali sretni smiješak na njegovu licu nije izbjegao majčinu oku; nato reče punim i zvonkim glasom, koji je inače od same neprestane brige i truda zvučio nekakvim teškim i bolnim priglasom:

- Doista su ti gospoda dala dobru svjedodžbu... Misliš li da ti ja to na očima ne čitam? A meni, tepče nijedno, ništa ne govoriš...

- Samo »odlično«!... Ali znaš li još nešto? - nastavi dječak, a od same vesele uzbuđenosti izdavaše ga grlo.

Mati digne od posla ruke i čekaše piljeći u zaljubljene oči svoga jedinca.

Nastavak slušaj besplatno