Početak dela
Aleksa Šantić
Anđelija
(Predsoblje. U pozadini starinski okrnjeni stubovi, dva prozora i velika vrata na svod. S lijeve strane, nešto dublje, stepenice koje vode u gornji boj dvora. Na istoj strani sprijeda, starinski odžak sa ognjištem, a blizu njega jedan teški hrastovi astal na kome gori lojana scijeća posađena u žuti čirak od tuča. S lijeve strane u dnu, do stubova, jedna sobna vrata i jedna sprijeda. O desnom zidu visi razno oružje i oklopi. Ispod oružja starinska klupa. Napolju je predosvitno doba, no još mjesec nije zašao, te se kroz prozore probijaju i prosipaju bijeli sanjivi zraci. Od časa do časa odnekuda čuje se glas buljine.)
Anđelija:
(Izlazi na prednja desna vrata, sva iznurena od potajne duševne borbe.)
Sve zaludu... Nigdje mira
Ja ne nađoh zlatne ključe...
(Hvata se za čelo.)
Ah... k'o da mi sve sindžira
Tvrdi kolut čelo tuče...
Kako za čas, k'o zle kobi,
Umorne se oči sklope,
S nova čujem po svoj sobi
K'o šum njene mrske stope...
Ona, ponos braće svoje,
U ovome dvoru vlada...
Pred njom samo ruže stoje,
A preda mnom trnja jâdâ...
Je li bilo gozbe jošte
Kad ne sjede uz gospodu?!...
Ona braći sjaj milošte,
A ja?... Ja sam prah na podu...
Sve grozdove mog behara
Raskid'o je taj crv grubi,
Pa i Ratka, barjaktara,
Sebi mami, njega ljubi...
Ona ne zna, vitez oni
Mome srcu da je mio,
Njemu da me vječno goni
Moje žudnje plamen cio...
Ona ne zna da ga volim
U ludilu i u žaru...
I za nj samo da se molim
Svome Bogu i oltaru...
Ona ne zna, k'o trn sami
Da me oštra ljubav para
I na strašne pute mami...
(Na ulaznim vratima začuje se kucanje.
Anđelija se trgne i približi se vratima.)
Ko je?
Ivka:
(iza vrata)
Ja sam, Ivka stara.
Anđelija:
(Kao da se sjeti.)
A da, ti si!
(Otvori vrata i poštapajući se uljegne Ivka.)
Hodi! Hodi!
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
