Početak dela
Giljotina sreće
Pisac: Milutin Bojić
stavnosti se se
se sam
DEO
ČETVRTI
II
GILjOTINA
SREĆE
1.
Sa belih
snežnih
visova lete
Aveti pune
gneva
I oko
zbunjene čete
Njin tutanj
vijor plete
I cik im
vriskom
peva.
Gomila
dakće, drhće
i cepti,
A s gora
kulja bela i
trepti
Nečista huka
u srmi i
zlatu,
U kovitlac
se okreće i
srlja,
Da nađe
tužnu
gomilu
poznatu
I da
zlatnim
otpacima
prlja.
Aveti noćne
sve brže i
jače,
Sve
nemirnije, s
halakom i
drekom,
Kandžama
lednim
zaostale
tlače
Obezumljene.
I po snegu
mekom
Tragovi
njini duboko
zjape.
I, kao ranjen
centaur
siču,
Noktima
riju, istežu
šape
I
razderanim
siktanjem
viču.
Ludački
podzemni
tresak
prolomi
neba svod
I rasturene
mase obasu
prisen bled
Kô
skamenjene,
muklo
zaustaviše
hod.
I iz pećina
bahnu dželata
crni red.
I kao čudom
gomila cela
U jednak
kolos sli se,
Krvava, gola,
bez odela.
Oluj zatrese
tise,
I sa dubova
razbi se
kora,
I sa
hrastova
padoše
krune,
I ču se
kletva celog
zbora.
Udova tisuć
ima kolos
taj.
Srdaca
tisuć u
njemu zvoni,
Očiju tisuć
svoj rastiru
sjaj,
I mozgom
tisuć misli
se goni.
2.
Pozorje
divlje sve
divlje biva,
Gomile
stena burom
zavitlane
Rastura
vihor i gore
razriva;
Svemirom
vitla
korenje i
grane.
O, jao, kako
tutnji, o, jao,
kako mlavi
Vejući smrt
u stravi,
O, jao, kako
buja, i kako
usov plavi
I mrvi
hrid.
Olovan
pljusak
svemirom
huji,
Mumla i
bubnja hod
mu sudni,
Probija,
šiba huk i
zuji
U mržaj
studni.
Kô zgrudvana
kaša talasi
od blata
—
Zdrobljene
nose glave,
Kostiju
sitnih sloj
se hvata
Kô led
vrh reke
plave.
Koluti
dima dave,
A uvaljano
meso drhće.
I ledom
obvijeno
Skuplja se
sve to jače,
čvršće
Zgrušano,
modro i
crveno.
U škrgutu je
i sve je u
huci,
I požar
liže uz
drveta.
U divljoj
buci
Nastavak slušaj besplatno
Readnara
