"Džuho Kerpeta (ulomci)" je komediografski fragment Marina Držića, renesansnog dubrovačkog pisca. U sačuvanom prologu lik Kerpeta obraća se publici i najavljuje veselu maškaratu, uz živu igru domaćeg i italijanskog govora. Vredi poslušati kao primer Držićevog duhovitog pozorišnog izraza.
KERPETA: Sinjori vlasteli, dobro ste našteni! I vi, vladike, dobar vi večer! A nevjesti s baretom u ruci nazivam dobar dan i dobar večer, a ženiku dobru noć! I ja, za rijet vam kao rabota stoji, do malo prije sam bio Žuho, a sad sam Kerpeta, koji idem na sva vesla, štono se zove, al fonte di Elicona, na studenac, na vodu gdjeno Apolo deventa profeta. A to za naučit indivinat i da deventam profeta za moć ugonenut tri stvari: jedno, kad se oženim, ali ću imat ženu karljivu, ali lakomu, ali ližiotar. S karljivom kuća je zvono koja susjectvo zagluša; s lakomom - ormar je pun svega koji se ni na Božić ne otvara; s ližiotarom - nije lonac skuhan ni trpeza načinjena; a to da se čuvam zle godine; drugo, kad mi reku "Što mi se gonenu?", da ugonenem; tretje, da indivinam što nevjesta misli kad se udava. To toliko; ja sam baš čovjek, kao vidite, ne žudim velike stvari. Sada, sada, sada da znate, ...
[...]:
Sada, sada, sada, tko je tebe doveo ovdi?
KERPETA: Noge me su dovele.
[...]:
Što umiješ činit?
KERPETA: Umijem što umijem, i umijem što ti umiješ; a ti umiješ što ja umijem. I stav' deset soldina!
Readnara
